Koja znanja o zaštiti treba imati osoblje knjižnice?

Kada je zaštita u pitanju, osoblje knjižnice treba imati određena znanja koja mogu biti opća ili specifična, ovisno o funkciji i zaduženjima. Osim toga, određena znanja trebaju imati i korisnici. Zato edukacija o zaštiti obuhvaća pitanja edukacije osoblja, pitanja edukacije korisnika te edukaciju i osvještavanje šire javnosti i njihovu senzibilizaciju za problematiku očuvanja pisane baštine.

Temeljna znanja koja trebaju imati svi djelatnici knjižnice bez obzira na posao kojim se u njoj bave su sljedeća :

• Razumjeti što sve uključuje zaštita knjižnične građe, tko se njome bavi i na kojoj razini;
• Razumjeti osnovne značajke materijala knjižnične građe te zašto su podložni propadanju:
• Razumjeti vrste i uzroke oštećenja knjižnične građe;
• Poznavati osnove preventivne zaštite (koji su dobri mikroklimatski uvjeti i kako ih postići, kako pravilno rukovati građom);
• Znati reagirati u slučaju oštećenja;
• Znati kome se obratiti za savjet u slučaju potrebe;
• Shvaćati vezu između zaštite i ostalih funkcija knjižnice (primjerice kako su povezane nabava, zadržavanje ili otpisivanje građe, korištenje, izložbe i sl.);
• Biti upoznat s dokumentima unutar ustanove kao što su politika zaštite ili plan mjera za slučaj katastrofe.

Sva je ova znanja potrebno imati na razini razumijevanja i implementacije gdje je to moguće, te uz to znati pronaći potrebnu informaciju. S obzirom da se radi o knjižnicama, po prirodi posla to i ne bi trebao biti problem, no česti su slučajevi da kada je zaštita u pitanju, nije uvijek jasno gdje pronaći informaciju i koga pitati.

Pored temeljnih postoje i specifična znanja koja treba imati osoblje koje je posebno zaduženo za poslove zaštite u knjižnici. Primjerice, osoblje zaduženo za rad sa starom građom, nekom posebnom zbirkom, za rad u skladištu ili općenito skrb o zaštiti zbirki na razini cijele ustanove. Takva su znanja slična temeljnim znanjima, no njih je potrebno imati na dubljoj razini poznavanja problematike i uzročno-posljedičnih veza te na razini upravljanja:

• Razumjeti što sve uključuje zaštita knjižnične građe, koja je pri tome uloga i položaj stručnjaka za zaštitu i njegov opseg djelovanja kao i odnosi prema drugom osoblju;
• Poznavati specifičnosti različitih materijala knjižnične građe te zašto su podložni propadanju:
• Detaljno poznavati vrste i uzroke oštećenja knjižnične građe te znati primijeniti postupke koji će spriječiti njihovu pojavu;
• Znati provoditi osnove preventivne zaštite te poticati ostalo osoblje na isto;
• Prepoznati i primjereno reagirati u slučaju oštećenja na način da se oštećena građa izdvoji ili na vrijeme uputi u daljnje postupke zaštite;
• Provoditi ispitivanja stanja fonda;
• Uspostaviti učinkovitu komunikaciju s konzervatorima i restauratorima;
• Poticati zastupljenost postupaka zaštite unutar ostalog poslovanja knjižnice (primjerice odabir formata pri nabavi, odluke o zadržavanju ili otpisivanju građe, utjecaj na uvjete korištenja ili izlaganja građe i sl.);
• Provoditi edukaciju drugog osoblja i korisnika;
• Kreirati i ažurirati dokumente unutar ustanove kao što su politika zaštite ili plan mjera za slučaj katastrofe te brinuti da ostalo osoblje bude upoznato s njima.

Specifičnim znanjima smatraju se i znanja o upravljanju zaštitom koja treba imati administrativno osoblje i uprava knjižnice, ali i osobe zadužene za problematiku zaštite pisane baštine na nacionalnoj razini. Takva znanja uz prisutnost onih temeljnih obuhvaćaju znanja planiranja i izrade strategija, upravljanje resursima, koordiniranje, promociju i suradnju.

Vidljivo je da su znanja o zaštiti potrebna osoblju koje radi u knjižnicama, ali i upravi koja ih vodi. No isto tako, neizostavan element u poslovanju knjižnice su njeni korisnici zbog kojih se naposljetku i čuva građa kako bi ju se moglo koristiti. Znanja koja trebaju imati korisnici odnose se na osnove primjerenog rukovanja građom kako u prostorima knjižnice tako i s posuđenim knjigama kod kuće. Ta znanja obuhvaćaju:

• Osviještenost o razlozima čuvanja građe;
• Pravilno rukovanje građom prilikom korištenja;
• Čuvanje i korištenje građe u primjerenim uvjetima;
• Ne izlaganje građe potencijalnim uzročnicima oštećenja.

Iako je ovaj popis znatno kraći, kada bi svi korisnici posjedovali osnovna znanja o zaštiti građe znatno bi se smanjio broj jedinica građe oštećen ljudskim čimbenikom.

Kako educirati korisnike?

Edukacija korisnika o zaštiti knjižnične građe ima za cilj prije svega podizanje svijesti korisnika o tome da je knjižnična građa zajedničko dobro, često nenadoknadivo i nezamjenjivo, te da knjižnice imaju veliku odgovornost čuvati građu dugoročno, a korisnici su u toj odgovornosti aktivni dionici. Putevi edukacije korisnika ne moraju uvijek nužno biti složeni i komplicirani procesi te se već vrlo jednostavnim i kreativnim koracima mogu postići veliki učinci. Edukacija korisnika može se provoditi izravno, ali i neizravno. Stavovi osoblja i vodstva knjižnice ključni su za svakodnevnu uspješnu skrb o građi, a upravo se uredna spremišta i pažljivo rukovanje knjigama neizravno prenose i na korisnike koji dijelom usvajaju obrasce ponašanja koje vide. Izravni oblici edukacije o zaštiti mogu biti vrlo raznoliki i kreativni. Neki od njih mogu istovremeno biti i korisni i poučni, primjerice označivači za knjige (straničnici) koji smanjuju oštećenja na građi koja nastaju označivanjem mjesta gdje je korisnik stao sa čitanjem, a ujedno prenose poruke o zaštiti. Edukacija korisnika o zaštiti može se provoditi putem promidžbenih materijala (npr. posteri, označivači za knjige, letci i brošure, poruke dodane samoj građi, filmovi i drugi audiovizualni materijali i sl.) ili organiziranih aktivnosti (npr. predavanja i radionice, manifestacije poput tzv. Tjedna zaštite i sl.).

Mogu se provoditi i pojedinačne povremene aktivnosti edukacije korisnika, npr. plastične vrećice za knjige koje se dijele za kišnih dana, ali i ciljane aktivnosti uoči nekih događanja, ili sezonske aktivnosti. Dobar primjer je edukacija korisnika o zaštiti knjiga koje posuđuju iz knjižnice pred ljetni godišnji odmor. Knjižnična građa se u velikoj mjeri oštećuje u vrijeme godišnjih odmora, posebice ona koju korisnici odnose na plaže, zbog izloženosti suncu, toplini, vodi i nečistoćama. Čak i ako se ne radi o građi koju knjižnica planira dugoročno čuvati, izloženost ovim negativnim utjecajima smanjuje rok njenog korištenja. Zato je važno korisnike osvijestiti o tome i savjetovati da građu drže izvan dosega vode i direktnog sunčevog svjetla te da je ne drže na tlu i drugim mjestima gdje se može mehanički oštetiti.

Jedan od osnovnih načina edukacije korisnika koji se vjerojatno provodi u svakoj knjižnici je izrada pravilnika o načinima i uvjetima korištenja knjižnične građe čiji će najvažniji dijelovi biti istaknuti u tzv. kućnom redu koji treba staviti na vidljivo mjesto u prostorijama namijenjenim korisnicima. U čitaonicama bi na vidnom mjestu trebalo postaviti obavijesti i upozorenja  za korisnike, koja će im jasno dati do znanja što ne smiju raditi. Npr. upozoriti korisnike da ne smije: dirati knjižničnu građu prljavim rukama; upotrebljavati korekturno bjelilo ili markere, tintu, bojice ili flomastere bilo koje vrste; dopisivati bilješke uz tekst; naslanjati na knjižnu građu; prešati cvijeće u knjigama, ubacivati komadiće papira ili ceduljice u knjigu; piti, jesti ili pušiti nad knjigama; dirati iluminacije i slike; slagati knjige jedne na druge; upotrebljavati ljepljive vrpce, spajalice, spojnice, pribadače, kvačice za papir i gumene vrpce, i sl. Sastavni dio knjižničnih pravila o načinima i uvjetima korištenja  knjižnične građe, treba biti i dio koji se odnosi na korištenje građe za koju se predmnijeva da ima svojstvo kulturnog dobra ili to jest. Po potrebi se za ovu vrstu građe može se izraditi i zasebni pravilnik.

Iako je ovakve zabrane važno istaknuti, veći će učinak imati ukoliko se korisnike uz to i pouči zašto nešto ne smiju raditi te ih se pokuša osvijestiti o njihovoj ulozi u partnerskom odnosu između knjižnice i njenih korisnika u cilju očuvanja fonda.