Što je zaštita?

Zaštita knjižnične građe najjednostavnije se može definirati kao ukupnost koraka koji se poduzimaju za dobrobit informacijskog objekta koji se želi zaštititi. Razmatrajući problematiku zaštite što sveobuhvatnije, primjećuje se da je ona složen proces koji obuhvaća niz naočigled vrlo različitih aktivnosti. Zaštita kao sveobuhvatan proces podrazumijeva strateško i financijsko planiranje aktivnosti, primjenu zakonske regulative, prenošenje i primjenu osnovnih znanja i vještina o skrbi za građu, edukaciju korisnika, primjenu metoda i tehnika preventivne zaštite te prema potrebi i mogućnostima primjenu metoda konzervacije, restauracije te preformatiranja. Podrazumijeva skrb za svu vrstu građe pohranjene u knjižničnom fondu, ali i jasno uspostavljene kriterije selekcije, vrednovanja i prioriteta. Pristup zaštiti razlikovat će se ne samo prema fondu koji neka knjižnica posjeduje, već i prema poslanju knjižnice i potrebama njenih korisnika. Primjerice, bitno će se razlikovati pristup zaštiti i aktivnosti koje se provode u nekoj nacionalnoj, narodnoj, sveučilišnoj ili školskoj knjižnici, jer su njihova poslanja i potrebe korisnika različite. No svaka knjižnica ima odgovornost prema zaštiti svojih zbirki, bez obzira čuva li ih trajno, ili samo dok za njima postoji potreba.

Koje su zamke u razumijevanju zaštite?

Iako sama definicija zaštite ukazuje na širinu i sveobuhvatnost u okvirima, razinama i aktivnostima provedbe zaštite, u praksi se često susrećemo s nekoliko zamki u razumijevanju i tumačenju pojma zaštite što obično dovodi do nerazmjera uloženih napora u provedbu zaštite i rezultata koji se pri tome postižu. Prva zamka je shvatiti zaštitu preopćenito. Podrazumijeva se da je knjižničnu građu potrebno zaštiti i očuvati, i o tome se često razmišlja na apstraktnoj i općenitoj razini bez konkretnih poteza. Time takav pogled postaje ‘sve i ništa’ jer ostaje na općenitoj razini i rezultira propadanjem građe u saznanju da joj je potrebna zaštita. Druga zamka je shvatiti zaštitu previše tehnički pri čemu se ona podrazumijeva kao vrlo tehničko pitanje koje se realizira tek primjenom sofisticiranih tehnika i posebnih postupaka. Pri tome dolazi do svojevrsnog odricanja od odgovornosti jer se ustaljuje mišljenje da ako nismo u doticaju s tehničkim aspektom zaštite, nismo ni u mogućnosti išta učiniti. Vrlo je slična i sljedeća zamka, a to je razumjeti ovu problematiku elitistički i to u smislu da se zaštitom bave samo posebno obučeni i školovani ljudi, a ne ‘obično’ osoblje. Isto tako, velika je zamka razumjeti zaštitu tek parcijalno, naime samo jednu od tehnika ili postupaka zaštite poistovjetiti s ukupnim pojmom zaštite i svega što ona uključuje. Usko povezano s već nabrojanim zamkama su i tri najučestalije zamke u kojima se zaštita razumije kao financijski zahtjevan, dugotrajan proces koji traži dodatni angažman osoblja, što često i nije slučaj. Sredstva, vrijeme i broj osoblja treba promatrati kao okvire u kojima se provodi zaštita, a ne kao izgovor za izostanak aktivnosti, jer su uvjeti u kojima bi bilo dovoljno financijskih i ljudskih resursa i dovoljno vremena teško ostvarivi.

Tko se bavi zaštitom i tko je odgovoran za provedbu aktivnosti zaštite?

Zaštita građe odgovornost je svakoga tko je na neki način s njom u kontaktu. U skladu s tim, pojam zaštite moguće je razmatrati i tumačiti na tri razine: strateškoj, tehničkoj i operativnoj.

Prva tzv. strateška razina uključuje aktivnosti koje se poduzimaju najčešće na nacionalnom i/ili međunarodnom nivou i uglavnom se svode na aktivnosti pokretanja projekata, predlaganja inicijativa, poticanja i organizacije obrazovanja i edukacije stručnjaka za zaštitu, razvoj struke i sl. Odgovornost na ovoj razini pripada državnim i stručnim tijelima i organizacijama, primjerice relevantnim tijelima Ministarstva kulture, Hrvatskom knjižničarskom društvu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici kao središtu hrvatskog knjižničnog sustava, matičnim knjižnicama, fakultetima koji obrazuju stručnjake za rad u knjižnicama, ustanovama koje organiziraju cjeloživotno učenje i sl.

Druga tzv. tehnička razina uključuje stručno-znanstvenu problematiku povezanu sa specifičnostima materijala i čimbenicima koji ih ugrožavaju. U okviru ove razine primjenjuje se niz tehničkih metoda i postupaka zaštite, uglavnom materijalnih nositelja informacija. Na ovoj razini odgovornost prije svega pripada konzervatorima i restauratorima.

Treća pak razina koju prepoznajemo kao operativnu bavi se pitanjima s kojima se svakodnevno susreću informacijski stručnjaci i druge stručne osobe koje skrbe o prikupljanju, čuvanju, pohrani i organizaciji informacija. Kada su knjižnice u pitanju, odgovornost nose prije svega ravnatelji i voditelji knjižnica zaduženi za cjelokupno poslovanje kojeg je zaštita zbirki neizostavni dio, ali i svaki član osoblja ima važnu ulogu koju ne smije zanemariti.

Za dobru i učinkovitu organizaciju zaštite iznimno je važno da se aktivnosti na ovim razinama međusobno isprepliću kako bi se osigurala sustavnost, učinkovitost i ekonomičnost. No, treba izbjeći zamku razmišljanja da na operativnoj razini nije moguće ništa učiniti ukoliko strateška razina nije djelotvorna.

Odakle krenuti u provedbi aktivnosti zaštite?

Iako se može na prvi pogled činiti kako su aktivnosti zaštite parcijalizirane i sekundarne, potrebno im je pristupiti sveobuhvatno i cjelovito kako bi se osiguralo da knjižnični fond ispunjava svoju svrhu te knjižnicama bude glavno sredstvo u stvaranju novih usluga za korisnike, ali i u očuvanju baštine za društvo u cjelini. Važno je zapamtiti da je zaštita građe integralni dio knjižničnog poslovanja što je vidljivo već iz same definicije knjižnica kao ustanova koje prikupljaju, čuvaju i daju građu na korištenje. Kao takva, zaštita mora biti povezana i isprepletena sa svim ostalim funkcijama i dijelovima poslovanja jedne knjižnice. Ovakav pristup omogućava racionalniju provedbu aktivnosti zaštite i postiže bolje rezultate. Dvije temeljne aktivnosti  koje su preduvjet za učinkovitu zaštitu knjižničnih zbirki su prije svega poznavanje potreba fonda kroz ispitivanje stanja te izrada plana, odnosno politike zaštite. Njihovom realizacijom postavljaju se temelji za primjenu odredbi Pravilnika o zaštiti knjižnične građe.